Proslavljeni srpski glumac Radoš Bajić (69) nosilac je nagrade „Pavle Vuisić“ za životno delo. Shodno tome objavljena je i monografija „Moj život – moja priča“. Tu je do detalja ispisan i fotografijama iz privatne arhive dokumentovan njegov umetnički put dug 45 godina.

U razgovoru za rođendanski broj Alo!, Bajić je govorio o svom multitalentu, neprevaziđenom uspehu serije „Selo gori, a baba se češlja“, crkvi, ali i o značaju porodice koja predstavlja krunu njegovog uspeha.

Rekao bih da umetnički rad podrazumeva i umetnički život. U monografiji pratim upravo ta dva toka. To su stvari koje se ne mogu razdvojiti. Zbog knjige sam prekršio jedno pravilo. Nikada porodicu nisam gurao u prvi plan kao ljudi koji putem promocije ličnog života obezbeđuju sebi prisustvo u medijima. Ovo nije samo moja monografija, već monografija porodice Bajić.

Radoš komentariše kako je ovo podneblje podnosilo činjenicu da je u isto vreme glumac, scenarista, producent i reditelj.

– Naša sredina, kulturna javnost, socijalno okruženje nisu naklonjeni multidisciplinarnosti. Oni smatraju da je to svaštarenje, a sve je to segment određenog posla i profesije. Od svih tih profesija neka publika oceni gde sam najbolji. Najviše me mrzi da se bavim glumom, da oblačim kostim, da ulazim u šminkernicu jer imam neku vrstu zasićenja. Najviše volim scenaristički rad i najbolje se osećam kada pišem. Sukcesivno sam tokom godina razvijao svoje talente.

Bajić je posvetio svoj umetnički rad selu i srpskom seljaku.

Jedno televizijsko delo ima odgovornost i treba da pošalje jake poruke. Mnogi su se u  seriji „Selo gori…“ uhvatili za komediografski momenat. To je samo bila motorika da održi pažnju serije i da uz to pošaljem važne i bitne moralne poruke. Iza toga stoji ogroman trpež, muka, jer je sve moralo da prođe kroz želudac. Borba sa karcinomom dojke je, nažalost, moja lična i porodična drama sa suprugom Milenom. U razvoju serije rekao sam supruzi da bih otvorio tu temu, ali da će to biti prepoznatljivo da je to zapravo naša situacija i moja žalosna inspiracija. Da nije dozvolila, nikada ne bih o tome pisao. Rekla je : „Uradi to, to je dobro, podržavam te jer treba da se pošalje poruka“. Umetnost mora da bude u službi naroda.